Kao ljudi svi imamo nagon za održavanjem života, koji je svojstven i životinjama. Taj nagon, za razliku od životinjskoga, kod nas ljudi navodi nas da živimo prema uhodanim mjerama i kriterijima koje smo mi sebi zadali i razumskim promišljanjem. Životinja pak živi potpuno nagonski, to jest bori se za održanje života isključivo sukladno vlastitoj biologiji, bez ikakvog razumskog promišljanja. Čovjek svojim razumom nadilazi nagonsko življenje, te je njegovo djelovanje obilježeno razumskim izborima i odlukama, no na žalost nije uvijek najkvalitetnije. Dogodi se, naime, da čovjek napravi određene razumske izbore prije svega sukladne tjelesnom nagonu, a ne sukladne promišljanjima utemeljenima u razumu Onoga od kojega dolazi svaka razumnost. Upravo tako čovjek čini kad je riječ o njegovu nagonu za održanjem života. Kao da zanemari da je njegov život mnogo složeniji i uzvišeniji od samog biološkog života, pa onda svoje nagonsko djelovanje svede na razinu skrbi za tjelesni život, te reagira gotovo samo nagonski i to proglašava naravnim.
Brigu za život i očuvanje života svede na zemaljski ili pak animalni instinkt, te pazi isključivo na takozvanu ‘kvalitetu’ života koju mjeri tehnološkim mjerama, a ne krepošću ili eventualno pazi samo na to da produži mjeru dana, ali ne i na to da svoje dane živi sveto pred Bogom. Stoga se čovjek postavi tako kao da je dovoljno za očuvanje života imati dovoljno hrane, te paziti da nam nešto ne ugrozi zemaljsko postojanje. A što je najgore, svoje spontane mehanizme za održanje života nazove naravnima, to jest tako ih ozakoni i ne odustaje od njih. To, međutim, nije dovoljno, jer ljudski život nije samo onaj vremenski niti ni zemaljski, nije samo naravni i ljudski, već je nadasve obilježen vječnošću i nebom, te je ujedno po svom pozivu i mogućnosti, nadnaravni i božanski. Ljudski život je takav da je prožet božanskim duhom i u njega je utkana nit vječnosti.
Stoga se o očuvanju života ne može govoriti samo pod vidom očuvanja nekih zemaljskih dimenzija ili sastavnica, već o životu koji je bitno obilježen pozivom na vječno spasenje. Sačuvati život ne može se stoga samo spontanom nagonskom ili instinktivnim reakcijama, već je potreban nadnaravni dar i milost za očuvanje njegove nadnaravne dimenzije. A taj nadnaravni dar nam je dostupan i pristupačan upravo po Isusovu djelovanju, jer je zato došao da nam posvijesti tu istinu i da nam omogući sukladno njoj živjeti. Upravo o toj stvarnosti govori u današnjem Evanđelju kada život uspoređuje s umiranjem, pri čemu postaje jasno da izabiranje umiranja kao vlastite životne opcije ne može biti spontana odluka, već izbor koji proizlazi iz čvrste vjere: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.
Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” Isus tako hrabri svoje učenike da idu za njim, jer on je došao kako bi po smrti spasio svijet. Ujedno im pokazuje da je takav pristup najlogičniji i najnaravniji ako se želi donijeti plodove života vječnoga. To potvrđuje primjer zrna koje tek po smrti postaje izuzetno plodno i ostvareno. Doista, ako ima nešto naravno u ljudskom životu, onda je to činjenica da treba računati sa smrću, jer je sasvim naravno umrijeti. Ove činjenice bi trebali biti svjesni svi ljudi, jer u konačnici i zrno koje ne želi umrijeti, isto će morati istrunuti, jednako kao i ono koje svjesno pristupa tom procesu, te od sebe daje životu najbolje polažući život za vječnost.
prof. dr. don Ivan Bodrožić