NAŠA PRIČA...

Izgradnja crkve sv. Nikola Tavelića započinje kao san i ideja u ranim 1970-im godinama ali na žalost uzima više godina dok konačno ideja postaje ostvarenje. Moj doprinos ovom čudnovatom djelu započinje negdje u 1983. godini. Prošlo je 25 godina i ne može se sve zapamtiti. Vjerojatno postoje video vrpce od izgradnje i nešto privatnog materijala što su pojedinci sačuvali od slikanja prilikom raznih poslova itd. Nije mi poznato što bi se moglo naći ali možda bi se moglo potražiti.

Ne osjećam se sposobnim opisivati rad izgradnje naše crkve bez podrobnijih podataka i zbog moje ljudske slabosti i biranju u mojem pamćenju onog što je možda samo meni ostalo u sjećanju dok je možda kod drugih bilo kompletno suprotno. Ali moram reći da sam osobno duboko uvjeren da je izgradnja naše crkve u St John’s Parku kao i svih naših crkava u Sydneyu i Australiji, bilo jedino moguće zahvaljujući volji Božjoj i slozi hrvatske zajednice. I kada pogledamo na to doba povijesti od 1980 do 1990 vidjeti ćemo velike doživljaje i blagoslov kojeg smo primili kao nacija u domovini i kao iseljeni vjernici. Pamtim dobro ponos naših susjeda iz Wollongonga s njihovim napretkom izgradnje crkve, pamtim radost vjernika Blacktowna kako se je kod njih počelo graditi a i mi u St John’s Parku smo isto bili neopisivo uvjereni u uspjeh, složni i ujedinjeni u našem radu.

Hrvatska zajednica od 1970-1990

Potrebnoje spomenuti da je hrvatska zajednica u 1983 godini bila kompletno drugačija nego danas. Hrvati katolici su bili dio ‘protu jugoslavenskog’ dijela Iseljene hrvatske emigracije (tako se je na nas gledalo od prokomunističke Jugoslavije”). Jugo režim je u to doba bio živ i vrlo aktivan u rušenju ugleda hrvatskog naroda diljem svijeta, pogotovo vjernika katolika, a u Sydneyu su bili posebno aktivni.

U to doba pola naših klubova u Sydneyu su bili hrvatski u smislu želje da Hrvatska postane slobodna i da naša kultura i jezik postanu priznati kao što nam ih je Bog dao, a drugi dio zajednice su bili podupiratelji jugoslavenskog ‘bratstva i jedinstva’. Isto je bilo slučaj s tiskom u Sydeyu i s radio programima i medijima. A medije su jedan od najjačih elemenata u svakodnevnom životu jednog naroda i njenih zajednica. Moć informiranja i dezinformiranja je dobro poznata svima nama koji smo napustili opresivne monopolne režime kao što je bio komunistički jugo sistem.

Australski mediji i jugo mediji su u to doba blatili našu zajednicu na jedan vrlo agresivan i namjerno isplaniran način. Spominjem ovu činjenicu pošto bez dobrog upoznavanja tadašnjih okolnosti u našoj zajednici u Sydneyu nije moguće u potpunosti shvatiti što je u stvari značilo graditi ‘hrvatsku katoličku crkvu’ i što je značilo javno reći mi smo hrvatskog porijekla i vjerujemo u Boga i svoju obitelj i zahvalni smo našoj novoj domovini Australiji na novom životu i želimo ostaviti sliku svoje vjere i kulture za našu zajednicu kao i ostale zajednice od Engleza i Iraca do Poljaka i Talijana. Toliko smo naporno radili na uzdržavanju naše hrvatske baštine, vjere i kulture pošto nasse u to vrijeme uvijek gledalo kao da smo teroristi, nacisti itd.. I čuda su se događala u srcima mnogih naših ljudi i mnogi su našli svoju vjeru i svoj novi put prilikom izgradnje kuće Božje, kuće Hrvata katolika.

Želja za svojom lokalnom crkvom

Hrvati katolici područja Fairfield/Liverpool i okolica su godinama tražili od naših svećenika u Sydneyu/Summer Hillu da nam odobre sagraditi crkvu u području Fairfielda. Mi jesmo pomogli kupiti crkvu u Summer Hillu ali za nas koji živimo tako daleko od grada potreba je bila da imamo svoju crkvu u našoj okolici a ne da putujemo pola sata autom do crkve u Summer Hillu i tada ne stanemo u nju jer je prepuna. Iznajmljivali smo razne lokalne crkve i prostorije za održavanje sv. misa kao što je bilo jedno vrijeme pri „Kralj Tomislav“ 1 klubu a zatim smo otišli u crkvu sv. Terezije u Fairfield Heights i ona je bila premala. Klub je ponudio darovati dio zemljišta za izgradnju crkve pokraj samog kluba i to nije bilo povoljno. Naša molba za svojom crkvom nije bila prihvaćena dulje vremena, a brojevi iseljenih Hrvata vjernika su rasli i napokon je se kupilo zemljište na Western Highwayu u Blacktownu za izgradnju crkve a općina nije odobrila izgradnju na tom zemljištu jer je to bila industrijska zona. Nama je Blacktown bio kao i Summer Hill u smislu putovanja i ostali smo uporni da želimo i možemo sagraditi svoju crkvu za Hrvate u našoj sredini.

Zahvaljujući zalaganju dobrih ljudi i podrške biskupa Ćirila Kosa kupljeno je zemljište u St John’s Parku po organiziranju napornih vjernika na čelu s gospodinom Bernardom Rončevićem, Šimom Trinajstićem, Mijom Marićem, Anđelkom Marunčićem i mnogo drugih. Nije bilo novaca za isplatu ali se je skupilo za depozit svojih $25,000.00 a ljudi koji su nam prodali zemljište, kada su čuli da je za crkvu Božju nisu tražili veliku cijenu nego su bili radosni da će na njihovoj farmi nastati katolička crkva. To su bili ljudi porijeklom iz Italije i dobri vjernici i prodali su nam zemljište za $75,000. Naši uporni prvi odbornici su obavijestili fra Tonija Mutnika i fra Josipa Švendu u Summer Hillu da kupujemo zemljište i oni su pomogli isplatiti zemljište a zajednica se je počela organizirati za izgradnju. U to vrijeme stigao je još jedan novi svećenik u Sydney da pomogne s poučavanjem naše djece i nas, a pogotovo na području školstva, to je bio Fr Gracijan Biršić. I konačno smo dobili odobrenje za izgradnju crkve na novo kupljenom zemljištu u St John’s Parku.

Vjerujem da je činjenica da su Hrvati iz Wollongonga već počeli izgradnjom njihove crkve pripomoglo našoj nadi u St John’s Parku. Postoji niz sjećanja na te dane i na ostvarenje naše želje. Za nas je bilo važno da smo počeli i duboko sve vjerovali i vjerujemo da je Gospodin Bog bio uz dobro djelo kojeg smo započeli.

Osnivanje odbora za izgradnju crkve

Na podrušju Fairfielda I Liverpoola osnovan je inicijativni odbor za izgradnju crkve nakon što je se uspjelo naći i osigurati zemljište za crkvu. Svi smo se poznavali pošto smo išli na mise u Fairfield i godinama radili u raznim kulturno prosvjetnim ustanovama hrvatske zajednice. Mene je pozvao gospodin Bernard Rončević da dođem u odbor za izgradnju crkve pošto smo se dulje poznavali i sudjelovali u dobrovoljnom radu u našoj lokalnoj zajednici. Bio sam najmlađi član novog odbora s troje male djece i suprugom i živjeli smo u Campbelltownu i radio sam duge sate kao i svi drugi ali opet prihvatio sam se posla kao i svi drugi.

Gospodin Bernard Rončević je bio voditelj izgradnje „Kralj Tomislav“ kluba 1970tih i godinama predsjednik i odbornik istog. U to doba smo svi aktivno radili na proširenju kulturno prosvjetnih stvari svaki na svojem polju interesa. Organizirali smo škole za hrvatski jezik, hrvatsku mladež Kralja Tomislava, folklorne grupe mladež i Linđo,2 šahovski klub, 14 škola za učenje hrvatskog jezika SOHEŠ (Središnji Odbor Hrvatskih Etničkih Škola), nogometni tim Kralj Tomislav i nizdrugih dobrotvornih akcija. Poznavali smo se po našem radu i hrvatska zajednica nas je poznavala jer se nismo bavili s ‘mlaćenjem prazne slame’ nego s uspješnim radom na promoviranju sloge naroda i kulture. Pažljivo se je biralo povjerljive osobe za crkveni odbor iz što više pokrajina da bi uspjeli doći do što većeg utjecaja i broja pomoćnika.

Prve sjednice za izgradnju crkve smo održavali u klubu Kralj Tomislav. Izabrali smo odbor na čelu s našim predsjednikom Bernardom Rončevićem, dopredsjednikom Šimunom Trinajstićem i s nama ostalima. Gospodin Šime Trinajstić  je već nacrtao izgled naše nove crkve i zajedno s Bernardom počeli su ozbiljno raditi na detaljima za izgradnju. Svi smo dobili svoje zadatke i isplanirali smo način rada za gradnju, za informiranje i promocije, za sakupljanje materijala i novca, za organiziranje dobrovoljnih radnika, za organiziranje kuhanja, čišćenja, i svih potreba za uspjeh našeg sada ostvarivog sna.

Dobivamo svojeg svećenika i pripremamo se za izgradnju

Molili smo provincijala, o. Rajka Gelemanovića, naših svećenika u Summer Hillu da nam odabere jednog svećenika iz Summer Hilla da bude naš zaduženi svećenik za izgradnju crkve u St John’s Parku i dobili našeg novo došlog svećenika fra Gracijana Biršića. On je od samog početka imao vrlo dobro razumijevanje svojeg stada i zajedno smo planirali i rješavali kako, kada, tko, što i slično.

 Sjednice smo nastavili redovito održavati u klubu i organizirali smo čišćenje farme i rušenje starih spremišta, plotova i raznog obraslog bilja.

Na dan velikog čišćenja skupio se je lijep broj odbornika i vjernika i to će nam ostati dugo u sjećanju pogotovo kada se sjetimo kako je kamion od Ivana Halara probušio obje gume prilikom čišćenja a garaža nije bila blizu za popravak. Iko Vrdoljak i ja smo kosili travu traktorom, on je vozio a ja sam čistio travu koja se je znala omotati oko osovine i tako u velikoj žurbi nismo se dobro sporazumijevali i moj srednji prst se je slomio tom prilikom i ostao savinut do danas kao moja uspomena na taj dan.

Za mene je bilo vrlo zanimljivo kada smo na jednoj sjednici rješavali kako ćemo nazvati svoju novu crkvu? Najviše prijedloga je bilo da to bude crkva koja će nositi ime našeg kardinala Stepinca. Nismo mogli nazvati našu crkvu po imenu Majke Božje pošto je Wollongong nazvao prvi tu crkvu u čast Majci Božjoj.3 Fra Gracijan nam je obrazložio da je običaj i praksa nazvati crkvu po imenu svetaca a naš kardinal tada nije bio ni proglašen blaženim. Tako smo izabrali ime prvog sveca u nas Hrvata, sv. Nikolu Tavelića 4 za našu crkvu. Fra Gracijannas je savjetovao i upućivao u vjeri a mi smo mu puno puta donosili niz pitanja o izgradnji. Dobro smo se slagali i rad je počeo.

Početak radova

Organiziranje radova na planovima, priprema zemljišta za izgradnju, skupljanje novaca i proračun, informiranje zajednice i uključenje iste u svaki dio rada su bili u detalje obrađeni i to u krugu zajedničkog odbora od skoro 30 osoba.

Ako ste ikada bili u nekom odboru onda ćete razumjeti kako je teško doći do zaključka u tako velikom broju ljudi ali kod nas je to nekako išlo, prilično dobro. Bilo je lijepih dana i ne toliko lijepih ali uvijek su bili dani plodnog rada. Ja sam imao dužnost tajnika i vodio sam zapisnik a isto tako svi smo uložili svoje talente za najbolji uspjeh moj talent nije bio vrlo velik na lopati ali sam ipak pokušao kopati, a u organiziranju sam najviše imao uspjeha i zahvalan sam svima u odboru koji su me kao najmlađeg člana ozbiljno primili. Jedna od naših zajedničkih dužnosti je bila podijeliti odbor u nekoliko grupa i svaki smo imali čast platiti iz svojeg džepa za tri vreće luka, pet vreća krumpira, ulja, soli, octa … za sve naše piknike na zemljištu, na kojima je se skupljala novčana pomoć za izgradnju crkve. Mi smo sada povećali broj piknika na zemljištu da ljudi vide što se radi. Fra Gracijan je prilikom misa upoznavao ljude što se radi a mi smo isto upotrijebili i lokalni ‘hrvatski radi program’ za naše oglase. Tako smo ‘zrno po zrno’ skupljali novac, ciglu, građu i sve moguće za izgradnju crkve i nije nikom bilo žao toliko darivati. 

Veliki dio nas je bio u slaboj financijskoj situaciji, nove obitelji, umirovljenici, bolesni ljudi, nezaposleni ... Bilo nas je iz svih ekonomskih slojeva, ali smo svi imali isto ufanje u svoju zajednicu i u naš cilj i taj duh sloge i Božjeg nadahnuća se je mogao osjetiti u našem radu. Često se sjetim ponekih zbivanja koje bi danas bilo skoro ne moguće za ponoviti.

Blagoslov temelja

I došlo je vrijeme blagoslova temeljai dočeka naše prve polnoćke na betonskoj ploči pod nebom punim zvijezda.

Savjetovani fra Gracijanovim iskustvom, riješeno je u temelje položiti “riječi” a ne neke posebne predmete toga doba, kao što je to obična praksa. Tekst je priredio fra Gracijan, a pročitao ga je gospodin Trstenjak prije nego su te riječi naših nada i tadašnje povijesti položene u temelje. Blagoslov temelja je vršio naš dobro poznati biskup Iz Hurstvilla preuzvišeni David Cremin koji nas je dobro poznavao I uvijek rado dolazio u našu sredinu. Skupilo se tom prilikom ljudi više nego ikada do tada na toj njivi i ljudi su sada još više pomagali i podržavali naš rad.

I dok smo mi gradili i marljivo vodili računa o svemu i svačemu na poslu i u zajednici dobili smo ugodno iznenađenje jednog dana iz Summer Hilla od naših svećenika. Poslali su nam novčanu pomoć koju su djelomično dodijelili nama i ostalim crkvenim zajednicama u Sydneyu a ta novčana pomoć je došla od prodavanja zemljišta u Tumbi Umbi, koju je odavno kupio naš prvi hrvatski svećenik u Sydneyu fra Roko Romac.5 Ne mogu se sjetiti koliko je ta svota bila ali nam je u to vrijeme vrlo dobro došla. Želim spomenuti da smo se nadali osigurati za našu crkvu barem jedno zvono, možda od onih dvajukoja su bila u Tumbi Umbi, ali smo bili malo razočarani da nismo uspjeli to dobitiali ipak ih vidimo i čujemo kad dođemo u Blacktown crkvu.

Izgradnja

Kada je sama gradnja započela s kopanjem temelja u Sydneyu je bio u posjet fra Rajko Gelemanovic, provincijal Franjevačke provincije iz Zagreba. On je zajedno sfra Gracijanom i našim odboromsazvao Božji blagoslov na ovaj naš pothvat Bogu na čast. Bilo je to rano ujutro na samom gradilištu. Bilo je nekako dirljivo stajati na toj praznoj livadi i osjećati toliku neopisivu radost u ovom djelu žrtve, ljubavi i boli. Sjećam se dobro drhtavih ruku pokojnog gospodina Vilima Ševe koje su držale njegov dobro poznati farmerski šešir prilikom molitve. Tu su bili ljudi u radnoj odjeći, nije bilo kravata, dugih govora niti velike ceremonije ali svi smo osjetili Božje nadahnuće i osnaženje naše «tvrdoglave upornosti». Primijetio sam orošene oči kodmnogih od nas. Posebna molba nam je bila da se nitko ne pozlijedi ili oboli na ovom mjestu, a da rad napreduje. Tako je i bilo.

Poslovi su napredovali brzo i dobro. Kada se je počelo kopati temelje zajednica je shvatila da se radi ozbiljno i pomoć je počela dolaziti u još većem broju. A za kaznu za našu ‘tvrdoglavost ili nadahnuće’ dobili smo malo vise kiše koju smocrpli iz temelja prilikom tog posla. Još vidimo gospodina Miju Marića i Jerka Ćurkovića dobro obojanih lijepom žutarom – glinom - prilikom pumpanja kišnice iz temeljnih kanala i to ne jedanput nego više puta.

Novca nismo imali mnogo, a uvijek smo potrošili na planirane poslove što se je u međuvremenu skupilo te smo pravili proračun za dolazeće troškove i kako naći neki način da se to plati, daruje ili snizi u cijeni.

Marljivo smo pazili na svaki cent. Nismo htjeli posuđivati novac već smo odlučili da će našu crkvu zajednica graditi ne samo svojim novcem nego svojim rukama i darom materijala za izgradnju. I ova odluka je na veliko pomoglaizgradnju naše crkve ali i mogućnost izgradnje nove crkve u Blacktownu. Kada su vjernici iz Blactown područja vidjeli da smo mi počeli s radom onda su i oni dobili ‘posebno nadahnuće’ I kupili su vrlo brzo i oni novo zemljište pokraj škole na kojem će graditi crkvu.

Jedan od zanimljivih događaja na izgradnji naše crkve je bio neki tajni ‘natječaj’ u poslu tko će bolje i revnije zidati i tko će svoj zaduženi posao prije dovršiti. Za mene je to izgledalo kao dokaz da nas je Bog poslao sve na njegovu njivu da ‘gradimo crkvu’. Dok sada nakon skoro 25 godina i više od tih dana vidimo da smo mi gradili crkvu slično kao i sv. Franjo,6 Crkva je izgrađivala nas.

Bilo je tu niz iznenađenja i lijepih doživljaja prilikom izgradnje i oni su uvedeni u zapisnike. Sjećam se vrlo dobro katolika mađarskog porijekla koji su godinama išli s nama ucrkvu na mise na hrvatskom jeziku I to još i danas čine. Oni su redovito donosili lijepu punjenu papriku i hranu našim radnicima na izgradnji, a isto tako smo dobili poklon pečenja i osvježenja i darivali novac zajedno s nama za našu crkvu. Posjetili su nas i susjedi iz naše okolice i počastili su naše radnike i dragovoljce, a to nas je sve lijepo iznenadilo. Na gradilištu se je osjetila neopisiva radost i duhovni mir i odlučnost da svaki nešto pridonese i jedan drugom pomogne.

Bilo jetu iznenađenja gdje su pojedinci poslali svoju mašineriju i radnike za besplatno bojanje i obradu željezne konstrukciju. Stigle su dizalice za dizanje velikih željeznih greda… Za mene je bila posebna radost poći na gradilište i primiti popis dragovoljaca i radnika, te vidjeti kako iz zemlje poput cvijeta raste naša crkva, a upis dragovoljaca za rad raste svakim danom.

Gradili su ljudi i darivali i to velikom većinom oni koji ne vole sjediti u prvoj klupi u crkvi, a istinski rečeno neki nisu niti dolazili redovito u crkvu, ali su dali svoj dar i svoju dužnost održali.

Gledali smo što prije sagraditi sakristiju i stan za fra Gracijana da bi nam mogao što prije doći. Tako smo došli do ideje da će našeg svećenika pratiti članovi naše hrvatske zajednice i to da će pješačiti s njime iz Summer Hilla do naše crkve u St John-s Parku, a mi ćemo ih darivati za njihov trud. I tako je u kasne sate pred večer stigla procesija hodočasnika na čelu s fra Gracijanom i mi smo oduševljeno dočekali dandolaska našeg pastira u našu crkvu, iako još ne dovršenu koji će od danas ostati za stalno s nama. U crkvi se je sakupio priličan broj vjernika i radnika pred ulazom u crkvu. Tako je fra Gracijana i pratnju je dočekao burni aplauz i začula je se pjesma kao nikada do tada u crkvi. Emocije su bile očevidne i ako se pogleda video snimak tog događaja osjetiti ćete tu atmosferu. Pred mnoštvom vjernika je uručen specijalno naručeni veliki ključ fra Gracijanu, simbol njegovog dolaska u svoj i naš dom. Nakon ovog događaja opet se je povećao broj radnika i dobrovoljaca za rad na crkvi i mismo nastavili s redovitim reklamiranjem i oglašavanjem svih poslova na izgradnji.

Pri samom koncu izgradnje imali smo dovršenu crkvu ali nismo imali novca za klupe i razmišljali smo kako to riješiti. Složili smo se da ćemo predložiti zajednici da svaka obitelj zakupi po jednu klupu, iako su već obitelji platile za svoj dio cigle, željeza, crijepa i ostalih stvari. I dobro se sjećam da smo bili pred ulazom u crkvu jedno poslije podne kada je dolazio jedan gospodin uz još nekoliko ljudi prema našoj crkvi. Taj čovjek je rekao da je došao vidjeti kako i što se gradi i u razgovoru s njim i našim graditeljem, Bernardom on je pitao što nam je najveći problem u ovo vrijeme; mi smo mu kazali evo imamo crkvu skoro dovršenu ali ne znamo kako ćemo doći do klupa jer su prilično skupe a zajednica se je već duboko iscrpla. On nam je rekao neka nabavimo klupe i on će ih platiti. To je bio gospodin Nikola Šarić koji će deset godina nakon ovog slučaja opet pomoći u najteže vrijeme proširenja naselja pri crkvi. Isto tako je bio slučaj s prozorima u crkvi bilo ih je puno i lijepi su i veliki. Kada je došlo vrijeme za platiti račun braća Marko, Ivan i Božo Franović su darovali sve prozore za našu crkvu koje nas je na veliko iznenadilo i obradovalo isto kao i susjede u Blacktownu jer i tamo su isto tako pomogli.

Za vrijeme izgradnje trebalo je raditi na promidžbi i informiranju ljudi na redovitoj bazi. Tu smo redovito izvješćivali zajednicu putem hrvatskog radio programa na 2SER FM kojeg je tada vodila Barbara Zacher, dok SBS državni radio nije htio reklamirati hrvatsku zajednicu, niti rad hrvatske zajednice, a i mi nismo htjeli imati posla s njima zbog njihovog stajališta prema nama i našoj vjeri. Taj program je bio za ‘Jugoslavene’ iako je trebao biti za etničke zajednice a ne političke sisteme, a vjerskog gradiva se osobno ne sjećam da je se čulo na tom programu.

Bilo je vrlo važno pošteno i točno upisivati svaku donaciju i pomoć i biti fair prema svim darovateljima. Mi smo uvijek pokušali obavijestiti što više ljudi i uključiti ih u naš rad. Hvala Bogu, to nam je ostalo u praksi sve do današnjeg dana i u izgradnji susjednog Naselja kardinala Stepinca.

Pazeći na svaki cent pobrinuli smo se i za dobre odnose sa susjedima. Na lijevoj strani su nam bili Triglav Klub a na desnoj prazno zemljište obraslo korovom i puno raznovrsnog smeća koje je tamo ostavljeno već godinama.  S dovršetkom poslova na izgradnji crkve, počeli smo se brinuti i za uređivanje okoliša i podizanje nove ograde. I tu smo tražili pomoć od susjeda jer dužnost je da svaki vlasnik plati za svoj dio plota, a tu se radilo o velikoj duljini i trošku. Na žalost nismo uspjeli dobiti pomoć za novi plot na desnoj strani pošto je to zemljište bilo vlasništvo NSW vlade i oni nisu obvezani istim zakonom i ne trebaju platiti za svoj dio plota. Ne mireći se s njihovim odgovorom posjetili smo lokalne članove parlamenta sa žalbom, ali bez uspjeha. Međutim saznali jesmo da je pravi vlasnik zemljišta Education Department of NSW I to nam je bilo vrlo važno za budućnost.

Pomirili smo se s sudbinom i postavili smo novi plot na naš trošak. Prilikom pokrivanja crkve pogledali smo na okolicu crkve s krova. Vidjeli smo da se cijelo područje oko crkve izgrađuje. Nove kuće rastu svakim danom. Zemljište je posve planski razdijeljeno i nove ceste se prave. Sve izgleda lijepo i novo a do nas je državni blok zemlje obrastao korovom i pun smeća, ali lijepo ga je vidjeti u cjelini.  Tada smo odlučili da kada dovršimo crkvu da probamo zamoliti državu da nam pomogne zakupiti to zemljište za potrebu naše zajednice a mi smo u to vrijeme bili bez staračkog doma. Ma gdje bolje napraviti dom za ostarjele nego pri crkvi. I počeli smo raditi na mogućnosti prisvojenja tog državnog zemljišta

Prvi Božić u St John’s Park crkvi

Ova Božićna noć je ostala u dugom sjećanju mojoj maloj djeci, meni, a i mnogima u našoj zajednici. Opet je se radilo i darivalo. Stojeći na velikoj betonskoj ploči pod ogromnim kosturom teškog željeza, svi smo bili iznenađeni kako je to veliko i zamišljeno. Pitali smo se kako će to sve zaista izgledati.

U toj toploj noći skupilo se mnoštvo ljudi pod vedrim nebom opkoljeni kosturom crkve koja niče iz betona. Slušajući one divne stare božićne pjesme, misleći na svoje u domovini i ovdje, kao da se je moglo vidjeti nešto novo, nešto nepoznato i uzbudljivo pod tim nebeskim zvijezdama. Nismo slutili nego smo znali i osjećali Božju prisutnost i moć među nama, među tom šakom vjernika koja će kasnije nastaviti molitvom i radom postizati prav čuda...

Svečanostposvete i otvorenja naše crkve 17-11-1985.

Izabrali smo dan sv. Nikole Tavelića za posvećenje i otvorenje naše nove crkve. Radili smo marljivo na pozivnoj listi gostiju i programu. Za hrvatsku zajednicu Sydneya ovo je bio veliki događaj i velika radost ali ujedno i velika mogućnost promoviranja ‘hrvatske zajednice’ kao zajednice koja je vjerna Bogu i marljivo se brine za svoju djecu i svoju budućnost u novoj domovini. Odlučili smo zamoliti samog premijera NSW vlade da nam on otvori novosagrađenu crkvu. U ovom pothvatu su nam pripomogli gospodin Eric Bedford, naš NSW član parlamenta i gospođa Janice Crosio koja je tada bila isto član NSW vlade za Fairfield. I u prvoj posjeti Hrvatskoj zajednici NSW dočekali su Hrvati dan da nas posjeti sam premijer NSW Mr Neville Wran i da otvori našu novu crkvu.

Ovaj doživljaj smo snimili na video vrpcu ali zbog tolikog mnoštva ljudi na tom našem malom 2.5 jutra zemljištu nije se moglo proći kroz tako veliku gužvu. Dan je bio prilično lijep. Premijer Neville Wran je držao svoj svečani govor s potkrovlja crkve da bi ga što više ljudi čulo i vidjelo. Gosti za gostima govorili su o marljivosti, vjernosti, dobrim djelima, velikom doprinosu, uzoritim građanima… Govore o Hrvatima koje se do tada nije javno čulo.

Pred crkvom je bio postavljen veliki šator za nekoliko tisuća ljudi jer smo se bojali kiše. Nakon javnih govora i posvete oltara i crkve odjeknula je u crkvi i oko crkve naša hrvatska himna ‘Čujte puci širom svijeta, oci naši čujte sad, čujte sluge pakla kleta kako Hrvat kliče mlad…’ Za neke od nas ovaj dan je bio vrhunac našeg dugo-godišnjeg rada na isticanju posebnosti hrvatskog naroda i naših vrlina. A danas vidim da je taj dan bio početak teškog puta kojim mi kao iseljeni Hrvati moramo proći i biti stup jakosti i potpore jedan drugome u danima na koje smo ponosni.

Posebni doživljaji pri crkvi u St John’s Parku

Godinama smo radili za dobrobit naše zajednice i štitili smo svoju hrvatsku baštinu u domovini i u iseljenoj dijaspori. Moleći se i nadajući se da ćemo jedan dan i mi Hrvati imati svoju domovinu priznatu i poštovanu u svijetu kao neovisnu državu. Ali ni ja se nisam nadao da ću taj dan dočekati i tu radost i blagoslov doživjeti. Ali Bog nas nije napustio niti zaboravio. Naša crkva u St John’s Parku je postala središnje mjesto i jezgra kulturno prosvjetnih zbivanja Hrvata.

-  Izgradnja naselja kardinala Stepinca pokraj crkve pokazuje jedno pravo selo kojem je križ na tornju crkve najviši i pokazuje u djelu onu našu staru misao vodilju - “Bog i Hrvati’.

- Najveći događaj u našoj crkvi nakon one prve polnoćke 1985 bili su dani uspostave domovine Hrvatske, pratnja teškog domovinskog rata i čudnovata zbivanja u vjerskom i društvenom smislu kao što su bili obrana Vukovara.7

Naša crkva i prostor pokraj nje je postalo mjesto pomoći domovini u njezinim najradosnijim i najtežim danima.

Gledali smo Vukovar, Zadar, Karlovac i ostala mjesta u napadu. Gledali smo patnju ali i veliku slogu i odlučnost naših rođaka u domovini. Ljudi su dolazili iz svih krajeva do naše crkve, tražili su utjehu i nadu ali isto tako nalazili su ovdje mir i snagu za ono - znati sto nam je činiti. Pokušali smo svoj dio što savjesnije učiniti.

- Na samom otvorenju i blagoslovu naše crkve 17-11-1985. bilo je niz državnih i vjerskih ličnosti. Prvi put u povijesti naše zajednice u Australiji sam premijer NSW’a Mr Neville Wran posjetio je Croatian Australian community.

- Prilikom sakupljanja novčanih sredstava za isplatu zemljišta na kojem će se graditi Kardinal Stepinac dom posjetio nas je premijer Barry Unsworth. Prilikom posjete crkvi on je primijetio kako je crkva vrlo prostrana i da ima vrlo impresivan design. On nas je isto prilikom njegova govora na gradilištu naselja iznenadio s novčanom pomoći za izgradnju doma za Australsko hrvatsku zajednicu.

- Dolazak premijera Bob Carra u naselje je postao mali običaj i velika čast za našu zajednicu. Hrvatska zajednica je pozvana u NSW Parliament house na prijem, a premijer nam je postao dragi gost.

- Prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i cijela delegacija nove države posjećuje našu crkvu Ii starački dom 1995. Šef federalne vlade Australije g. Paul Keating je ustupio ACT 1 državnu limuzinu Australskog Prime ministra za našeg predsjednika. U crkvi nije bilo mjesta za stajati, na zemljištu doma nije bilo mjesta za stajati, tisuće ljudi su došli u svoje naselje, svoju crkvu vidjeti svojeg prvog predsjednika. Staro i mlado je bilo neopisivo radosno.

- Nakon izgradnje njegovališta6.06.1999. dolazi u posjetu crkvi i naselju sam prime ministar Australije, The honorable John Howard na otvorenje NJEGOVALIŠTA. Tisuće ljudi je došlo proslaviti ovaj dan povijesnog značenja.

Nikada u mojih 40 godina plus u Australiji i u doba bivše jugoslavenske države nije se doživjelo što naša Australsko-hrvatska zajednica doživljava. I mi smo Bogu zahvalni.

Na žalost, poslije te neopisive radosti u suzama smo se molili u našoj novoj crkvi, pjevajući Boze čuvaj Hrvatsku prilikom sv. mise zadušnice za prvog predsjednika naše domovine, dr. Franju Tuđmana. Slutili smo da našu povijest sada preuzimaju u ruke drugi ljudi, nama ne poznati i mi njima još i manje.

Iz crkvenog poglavarstva naše prve domovine Hrvatske našu crkvu je posjetilo mnogo dragih gostiju. Za našu crkvu je posebna čast bila posjeta dragog nam kardinala Franje Kuharića čiji govor u našoj crkvi i njegove riječi ohrabrenja su nas duboko dirnule i okrijepile u našem radu. Bilo je to mislim pocetkom1986. nakon posvete crkve. Održavala je se prva sjednica za formiranje trećeg odbora za izgradnju staračkog doma koji će biti Naselje kardinala Stepinca. Na žalost nisam mogao ostati na prijemu s kardinalom i pozvanim gostima kod naših časnih sestara, koje su 1985. g. sagradile kuću preko puta od crkve. Nikada neću zaboraviti njegov blagoslov kojeg sam zamolio od njega za naš rad kojeg te noći započinjemo i za naše ohrabrenje i ustrajnost. Osobno sam bio duboko ganut poniznošću i vjerom našeg pokojnog kardinal Kuharića. U njemu sam osjetio djelo Božje i moć i jakost poniznosti.

Blagoslov novo sagrađenog NJEGOVALIŠTA je također bio veliki doživljaj i tom prilikom novi kardinal Hrvata Josip Bozanić blagoslivlja naše NJEGOVALIŠTE I ohrabruje nas sada u danima nove moderne povijesti iseljene i domovinske Hrvatske.

Kardinal i glava katolika Australije dr. George Pell posjećuje našu crkvu 18.02.2008.g. i naš dom u nekoliko navrata i vidljivo je zadovoljan svojim vjernicima hrvatskog porijekla.

PBivši premier republike Hrvatske dr. Ivo Sanader posjetio je našu crkvu i dom kao niz delegacija i zastupnika vlade nove države Hrvatske.

Dolazak našeg drugog svećenika u St John’s Park je bio dan velikog očekivanja. Dobili smo novodošlog fra Marijana Glamočaka i po našem tadašnjem običaju i on je hodio od matične naše crkve u Summer Hillu do St John’s Parka i s njime je dolazila grupa dobrovoljaca u kolovozu 1987.g. Ovom prilikom smo uspjeli opet prikupiti pomoći za uljepšavanje naše crkve. Fra Marijan ostaje s nama do svojeg povratka u Hrvatsku i ponovo nam se vraća nakon tri godine rada u Hrvatskoj, sada kao zamjenik fra Gracijana. Naša crkva i naš dom postali su mjesto uzorna života jednog dobrog Bogu vjernog i Australiji i Hrvatskoj poslušna državljana. Naš nekadašnji san i nada sa svojom crkvom je ostvarena ali tek sada vidimo da je Bog s nama gradio nešto veće od svih nas i da je naš život u ovom dobu posebno blagoslovljen.

Mišlju, riječju, djelom i propustom

Nakon 25 godina od samog otvorenja i prilikom ove velike proslave moram reći da nije uvijek sve išlo kako je trebalo prilikom našeg rada na izgradnji crkve i ja često kažem ‘moglo je biti i gore’.

Trebamo priznati da smo mi samo ljudi i da smo često slabi i grješni. Zato ovom prilikom javno molim svaku osobu koju smo mi kolektivno, ili ja osobno, na bilo koji način uvrijedili ili zanemarili u našem zajedničkom radu na izgradnji naše crkve i nas samih. Molim Vas da nam oprostite naše propuste, naše slabosti, naše oholosti i sva naša nedostojna djela. ‘Tko radi taj i pogriješi’ je zrno stare mudrosti ali ne smije postati izgovor za naše namjerne pogrješke. Tijekom prošlih 25 godina oprostili smo se s mnogo naših članova katoličke zajednice i naših najbližih. Poznavali smo se, nismo uvijek dijelili isto mišljenje ali smo bili i jesmo dio od Boga nam dane obitelji. Na veliku žalost često dođe do raznih nezgoda u životu svih nas. Često se kaže i čini nešto što će nas slijediti cijeli život i dalje. To je nešto s čime se nitko od nas ne ponosi niti istinito želi, ali opet u našoj slabosti dogodilo se je.

Molim Vas u ime inicijativnog odbora za izgradnju crkve za oprost i za Vaše razumijevanje. Nemojte dopustiti da nas mržnja dijeli nego se sjetimo onih vrijednosti koje nas ujedinjuju i pokušajmo razumjeti djela i riječi koje su nas udaljile i nađimo mjesta u svojim srcima za milost praštanja.

- Matt Smolčić

GRADNJA CRKVE I ODRASTANJE ZAJEDNICE

Rađanje zajednice iz duša hrvatskih vjernika

Australija je zemlja snova, čuda i avantura. Takvu su je sanjali i takvom su je doživljavali mnogi Hrvati prispjeli iz Hrvatske, Vojvodine, te Bosne i Hercegovine. Mnogi su Hrvati zastali u dijelovima metropole Sydneya uz more te se zaposlili u tvornicama, neki u administraciji raznih kompanija, neki u prosvjeti, zapravo posvuda gdje god je bilo moguće brzo naći posao. Hrvati pak vični obrtima, građevnim poslovima, te poljodjelstvu u uzgoju raznih kultura na «bezbrojnim» farmama naselili su zapadni i jugo-zapadni dio Sydneya.                                                                                                                                             

Na području općina Fairfield i Liverpool živi negdje oko 7000 Hrvata. Izgradili su Hrvatski klub Kralj Tomislav, Hrvatski klub Jadran-Hajduk, Istra klub. Na ovom području rastao je i napredovao jedan od najpoznatijih nogometnih klubova Australije imenom CROATIA. Inače su se u klubovima sastajali vrlo rado i često naši sunarodnjaci te bi organizirali tečajeve za hrvatske pjesme i plesove, folklorne nastupe, razna slavlja.

Uglavnom su to Hrvati katolici, koji su željeli imati sv. misu na hrvatskom jeziku. Tako su vjernici iz Nove Bukovice uz klub Kralja Tomislava organizirali i proslavu Velike Gospe. Hrvatski svećenici – franjevci iz Summer Hilla su redovito slavili svete mise u crkvi sv. Terezije, Fairfield West. Gotovo je bilo više ljudi oko crkve, nego li u crkvi, jer je bila mala. Sve češće su vjernici spominjali potrebu gradnje vlastite crkve. U to vrijeme već su organizirane vrlo snažne i djecom brojne Hrvatske etničke škole u općinama Fairfield i Liverpool te su djeca učila čitati i pisati hrvatski jezik, hrvatsku povijest i vjeronauk. Osobito je bio dragocjen Hrvatsko-Australski socijalni centar kojega je godinama profesionalno vodile: sr.Terezija Kuzmić, Ljubica Puljić a kasnije sr. Anđela Jurinić i Marija Orešković.

Djelić zemlje sv. Nikole Tavelića

Hrvatski su biskupi dolazili u pastoralne pohode, razgovarali s vjernicima i otvarali srca za njihove potrebe. Mijo Marić i Šime Trinajstić pišu 5. listopada 1983. jedno pismo kardinalu Kuhariću u Zagreb i to isto pismo upućuju na engleskom jeziku kardinalu Clancy-u u Sydney-u. U pismu spominju kako je crkvica sv. Terezije na The Boulevard u West Fairfieldu-premala za množinu hrvatskih vjernika koji redovito nedjeljom ni u crkvu ne mogu stati. Tražena je veća crkva na prostoru Farifielda i Liverpoola. Jedino vrijeme koji Hrvati mogu dobiti za sv. misu je između 1pm i 5pm. To baš ljudima ne odgovara. Stoga je nužno sagraditi sebi crkvu. U to vrijeme već su vjernici na rubu Fairfieldske općine pronašli zemljište – na koje je pozornost skrenuo Rok Friščić, a koje su hrvatski svećenici Summer Hilla naskoro kupili. Već su i svećenici isplatili cijenu zemljišta od $75,000. Oblikovao se je inicijativni odbor vjernika s ovog područja za gradnju crkve i tražio je razgovor s biskupom Ćirilom Kosom koji se tada našao u Sydneyu u pastirskom pohodu iseljenih Hrvata. Susret je bio organiziran 2. prosinca 1983. u 9 sati u prostorijama Hrvatske katoličke misije u Summer Hillu. Desetorica vjernika predvođena Mijom Marićem i Šimom Trinajstićem došla je na razgovor. Već 30. prosinca 1983. pozitivan odgovor biskupu Kosu daje sydneyski nadbiskup kardinal Edward Clancy. Mato Smolčić je bio osoba za odnose s javnošću, ujedno i «motor» inicijativnog odbora u to vrijeme za komunikaciju na engleskom jeziku.

Upravo 1984. g. dolazi o. Rajko Gelemanović, provincijal iz Zagreba u kanonsku vizitaciju braće franjevaca u Sydney. Također je razgovarao i s vjernicima, napose inicijativnim crkvenim odborom. Mjesni kapitul bratstva s provincijalom o. Rajkom dogovara dodjelu svećenika fra Gracijana Biršića ovom području. 19. srpnja 1984. Fairfield City Council dao je odobrenje planova za gradnju crkve koje je izradio Šime Trinajstić. Gradnja je počela odmah. Graditelj je bio Bernard Rončević uz pomoć 38 neobično požrtvovnih odbornika. Ante Topić, nekadašnji predsjednik „Croatia“ nogometnog kluba u Sydneyu, svojim je mašinama bušio rupe od četiri i pol do pet metara sve do tvrdog terena za gradnju crkve. Mijo Marić je mjerio dubinu, a inžinjer je željezom kontrolirao tvrdoću terena. Dakle Ante Topić je načinio 28 bušenja unaokolo crkvenog terena, a odbornici su vezivali željezo i zalijevali betonom. Bilo je to kišno vrijeme te su odbornici u tri navrata pumpali vodu i blato iz temelja. Radove su izveli Ante i Ivan Orlović, braća, te odlučili crkvi darovati pola betonske deke, a Bernard Rončević je darovao drugu polovinu. Tako su vjernici slavili Božićnu polnoćku 1984. g. pod otvorenim nebom na mjestu izgradnje nove crkve sa svojim dušobrižnikom. „Iz svježeg betona je bio osjetljiv zadah“ – kaže Mijo Marić.  Polnoćka je imala neobičnu Božju moć u dušama vjernika koji su obilno darivali i k tomu marljivo i uporno gradili novo zdanje. Krenulo je oduševljeno. Vjernici su radosno i pouzdano darivali za daljnje korake izgradnje velebnog doma Božjeg. 

Kamen temeljac novom zdanju

Crkveni je odbor zamolio pomoćnog biskupa Davida Cremina 24. veljače 1985.g. blagosloviti kamen temeljac. Za blagdan Male Gospe, 8. rujna 1985. biskup David Cremin dozvoljava slaviti svete mise u crkvi koja je već pokrivena. Koncem listopada unutrašnjost crkve je već bogoslužno opremljena s dovršenjem još nekoliko neizbježnih radova. Crkva ima 74 prozora svaki je u tri dijela - penala, a sve ih je poklonila kompanija Bože, Iva i Marka Franovića «Boka Windows». Kasniju ugradnju svih vitraja pratila je ista kompanija «Boka Windows», te je poklonila specijalno rađena stakla kao zaštitu umjetničkih prozora. Radove u mramoru je izveo znalački Boris Laurić. Vjernici su darivali velika crkvena vrata sa svih strana i u među prostorima. Klupe su načinjene iz punog drveta, ukusno oblikovane, a darovao ih je g. Nikola Šarić. Sami su se vjernici javljali za darivanje mramornog oltara, tabernakula, propovjedaonice, svih kipova i liturgijskih predmeta. Sve strujne radove na rasvjeti crkve odlično je izveo Andrija Gurlica. Mato Smolčić je sa svojom djecom sadio obilje cvijeća, grmlja i raslinja na parkiralištu i oko crkve.

U rastu samopouzdanja već je u rujnu 1986. godine g. Šime Trinajstić u dogovoru sa svećenikom izradio plan izgradnje Hrvatskog katoličkog centra. Planirane su učionice za vjeronauk, crkveni i socijalni ured, knjižnica, svećeničke prostorije. Teren je bio trasiran već 3. listopada 1986., temelji izliveni 7. listopada 1986., zidovi podignuti 20. veljače 1987., oplatu za betnosku deku darovao je Slavko Franješević, a krovište je dovršeno 23. svibnja 1987. Centar je blagoslovio provincijal, fra Rajko Gelemanović 17. studenoga 1987. g. Radove je izveo g. Bernard Rončević. Sve mramorne površine je uredio g. Boris Laurić. Vrlo snažni klima uređaj je darovao g. Nikola Terkeš. Izgled centra je zdanje «slavonskih ladanja». Spomenimo i kompletan crkveni odbor.

 Jezgra sv. Nikole Tavelića

Voditelj zajednice je bio fra Gracijan Branimir Biršić, a predsjednik odbora Bernard Rončević. Časni i nadasve zaslužni članovi su bili: Jakov Bačić, + Franjo Bartolić, Jerko Bilić, Ratko Bilić, Branko Bošnjak, + Silvio Čohilj, + Ivan Čolaković, Ivan Fizt, Srećko Franković, Rok Friščić, Ivan Frketić, + Ante Gačić, Šime Gašparović, Šime Glavan, Andrija Gurlica, Petar Hudali, + Stjepan Jurlina, + Jozo Kežić, Jure Komadina,Tomo Komadina, Josip Kontrec, Luka Lebić, Mijo Marić, + Ivan Martinović, Anđelko Marunčić, + Ante Orlović, Josip Peranović, Marko Petrić, Marinko Prendja, + Stanko Puljić, Stjepan Repinec, Mato Smolčić, Ivan Vjeko Šimac, Vlado Šimunović, Stjepan Trinajstić, Šime Trinajstić, Ilija Vrdoljak, Milivoj Žderić.

S odbornicima je vrlo uspješno kontaktirao g. Ivan Polak, inače Slovak, vješt u radu pravljenja vitraja. Načinio je 74 prekrasna vitraja koji crkvi daruju miran i skladan ugođaj.

Neprocjenjiva je ljubav vjernika izgradila i crkvu i centar te smo bili i ostali jedino dužnici Božji, bez centa duga ljudima. Upravo se pokazao živi kapital hrvatske zajednice, a to su vješte i vrijedne ruke odličnih obrtnika i nadasve katoličko srce vjernika.  

Posveta crkve sv. Nikole Tavelića

Već je 17. studenoga 1985. organizirana svetkovina posvete crkve sv. Nikole Tavelića. Crkva je duga 46, a široka 25,50 metara. Posvetu su vodili domovinski biskup Mijo Škvorc i sydneyski David Cremin. Odazvao se je i Premier New South Walesa Mr. Neville Wran, brojni predstavnici lokalnih građanskih službenika. Slavlje su uzveličali i provincijali iz Zagreba fra Rajko Gelemanović i iz Sarajeva fra Luka Markušić, zatim svećenici franjevci te mjesni kler i naš brat fra Vinko Švogor. Slavlju se slila rijeka oko pet tisuća hrvatskih vjernika. Slavlje je bilo neopisivo lijepo i duboko doživljeno u zajednici. Ponos je hrvatskih katolika rastao tim više što je i crkva „Naše Gospe“ velikog hrvatskog krsnog zavjeta 24. studenoga 1985. bila jednako svečano posvećena. 8

Bez sumnje je hrvatska zajednica Sydneya dobila snažan dokaz za oporavak svoje samosvijesti i vrijednosti nakon nemalih teškoća s državnim, a i crkvenim čimbenicima sedamdesetih godina. Fra Gracijan piše: „Kao što stoji na spomen-pločama postavljenim (na hrvatskom i engleskom jeziku) s obje strane glavnih vrata, crkva je zamišljena kao 'kutić Domovine i panteon hrvatskih svetaca'. Da bi to uistinu bila, trebalo je da njezina vanjština budi osjećaj pripadnosti i ponos, a likovno uređenje ponutrice da bude takvo te se vjernici u njoj, i kao katolici i kao Hrvati, osjećaju kao svoji na svome.

U prostrano crkveno parkiralište ulazi se kroz dvoja velika vrata, nalik na utvrđene ulaze, kakvi se mogu vidjeti na vedutama zamaka i dvoraca, pa i na Šenoinim (Branimir) i Kirinovim slikama starog Zagreba.

Crkva je ulaznim vratima okrenuta prema ulici, od koje ju dijeli pedesetak metara parkirališta. Pročelje se crkve s ulice ne vidi. Pogled prema njemu zatvara šest masivnih betonskih stupova raspoređenih u dva reda. Na tim stupovima počiva ploča koja natkriva ulazno stubište i prolaz pred njim. Na prednjem rubu te ploče uzdiže se, mjesto zvonika, golemo bijelo slovo H, iz kojega raste veliki križ. Hrvatski grb, smješten na podnožju križa, govori poput kakva zaštitnoga znaka svakom hrvatskom putniku i namjerniku da je to njegova crkva.

Kroz glavna dvokrilna vrata od hrastovine najprije se ulazi u neveliko predvorje, koje je od crkve odijeljeno masivnim stupom od sivo-plavom mramora i staklenim vratima njemu s jedne i druge strane.9 Pred stupom je u staklenom oblogu replika Meštrovićeve „Povijesti Hrvata“,10  ispod nje velika školjka iz našeg Jadrana i urna s grudama hrvatske zemlje iz različitih krajeva. Na četverim krilima staklenih vrata, koja nas dijele od crkve, naslikane su tehnikom brušenja, siluete crkava koje predstavljaju prostore našega kršćanstva: zagrebačka katedrala,11 franjevačka crkva i samostan u Fojnici,12 širokobriješka bazilika 13 i kotorska katedrala 14. Ti su naši povijesni prostori do kraja definirani spomenutim mramornim stupom, koji predstavlja pravi grbovnik cjelokupnoga hrvatskoga etničkog prostora, jer su na njem grbovi pokrajina ili glavnih gradova pokrajina našega tisućljetnog bivovanja na prostorima nekadašnje Bijele i Crvene Hrvatske.15

Hod kroz povijest

Zakoračivši iz predvorja u crkvu, premda nas više od dvadeset metara dijeli od oltara, zastajemo impresionirani velikom oltarskom slikom, „Sveti Nikola Tavelić predvodi Kristu Kralju hrvatske svece i blaženike“. Slika je djelo akademskog kipara i projektanta iz Zagreba Ante Starčevića. Izrađena je tehnikom tapiserije od hrvatske vune iz svih krajeva gdje se uzgajaju ovce. Sa Starčevićeve slike pogled se spušta u svetište, kojim dominira oltar. Osim po svojoj bogoslužnoj funkciji, taj je oltar znamenit i po tom što nas simbolički povezuje sa zemaljskom domovinom Isusovom i našom domovinom Hrvatskom. U nj je, naime, prigodom posvete ugrađen kamenčić iz Svete Zemlje i nekoliko kamenčića iz različitih dijelova Hrvatske. Na svetohraništu i na propovjedaonici ugravirane su dvije rečenice doslovno preuzete iz hrvatskoga prvotiska; ugravirane su hrvatskom glagoljicom, a u prijevodu glase: „U početku bijaše Riječ“ (na propovjedaonici), odnosno „I Riječ tijelom postade“ (na svetohraništu). S lijeve strane, iza svetohraništa, na vitrajima vidimo lik opata Martina i kneza Višeslava. Vitraji na strani propovjedaonice predstavljaju kneza Branimira i kralja Zvonimira. Te četiri slike omeđuju vremenski raspon od 641, do 1189. godine. Dakle, vrijeme „kad smo se kao narod i Crkva rađali“, ali to je i naše doba. Prisjećamo se, naime, da smo 1941.god. namjeravali proslaviti 1300. obljetnicu misije opata Martina, da je tada marom nadbiskupa A. Strepinca Višeslavova krstionica bila vraćena u Domovinu, a posljednjih smo pak godina posvijestili značenje epohalne odluke kneza Branimira i vladavine „dobroga i poštenoga kralja Zvonimira“. 16

Na uzdužnim zidovima, koji zatvaraju taj dio crkvene lađe, raspoređeni su vitraji koji predstavljaju ljudske temelje kršćanstva i Crkve. To su prvaci apostolski i četvorica evanđelista: na strani svetohraništa prvi je u nizu apostol Petar, a na zidu njemu nasuprot apostol Pavao; Uz Petra je njegov učenik Marko, a do njega Matej; uz Pavla je njegov suradnik Luka, a kraj njega Ivan. 17

Poslije tih prozora crkvena se lađa simetrično na svakoj strani proširuje za približno dva metra, odnosno za prostor i među prostor koji zapremaju dva prozora. S promjenom volumena dolazi i novi i drukčiji sadržaj: vitraj prikazuje ličnosti koje su kršćanstvu na našim prostorima utisnule naš, hrvatski pečat. S prozora na lijevom poprečnom zidu gledaju nas: kraljica Jelena „Majka Kraljevstva“ i do nje Hrvoje Vukčić Hrvatinić, s onih pak na desnoj strani: brižljiva opatica Vekenega i „učitelj svete mudrosti“ Marko Marulić.18 Za hrvojem na lijevom uzdužnom zidu slijede: kraljica Katarina Kotromanić, kralj Stjepan Tomašević i politička junakinja Mila Gojsalić. Njima nasuprot, na desnom uzdužnom zidu prikazani su: Krsto Frankopan Modruški, Katarina Zrinska i muž joj Petar. 

 „Hodočašće“ kroz Jug Hrvatske

Slijedi daljnje proširenje crkvene lađe. U tom su prostoru na lijevoj strani „Kutić Gospe Sinjske, na desnoj krstionica, a na obje pobočna vrata i po jedna ispovjedaonica. U „Kutiću Gospe Sinjske“, koji je sav obložen mramorom, nalazi se na mramornoj ploči Gospina slika 19 u izvornoj veličini, uokvirena izvanredno uspjelom imitacijom sinjskog okvira. Tri prozora u „Kutiću“ predstavljaju slavnu povijest Južne Hrvatske, koju su velikim djelom gradili franjevci Provincije Presv. Otkupitelja: fra Filip Grabovac (1698.-1749.) fra Andrija Kačić Miošić (1704.-1760.) i Sluga Božji fra Ante Antić (1893.-1965.). Tri vitraja na suprotnoj strani, oni što kružuju krstionicu, čuvaju uspomenu na završne svečanosti jubileja „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ 20, odnosno na Euharistijski kongres u zagrebačkoj katedrali i Bistričkom svetištu  kojim su ta slavlja završila: jedan predstavlja Zagrebačku stolnicu, na drugom je crna Bistrička Gospa 21, na trećem Bistričko svetište“ 22 (Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, 1984: 208).

Zahvalne duše na Sjeveru Hrvatske

Ponad ispovjedaonice je mali vitraj Majka Božja Kamenita, drago stjecište svih prolaznika, uz njega je Totus tuus, Papa Ivan Pavao II. 11. i 12.09.1994. u Hrvatskoj i nadbiskup Franjo kardinal Kuharić, najdostojnije zaključiše veliki jubilej 13. Stoljeća kršćanstva u Hrvata. S ulaza u ispovjedaonicu se uzdiže natpis „In te Domine speravi!“ životni moto bl. Alojzija Stepinca koje upućuje na njemu drago svetište „Gospe Remetske, nebeske Ljekarnice“. Potom se, piše fra Gracijan „crkvena lađa suzuje na širinu prethodnoga dijela u kojem su velikani hrvatske povijesti. Prozori u tom dijelu prikazuju zaštitnike nekih hrvatskih biskupija i pokrajina. To su: na lijevoj strani sv. Tripun, zaštitnik Kotorske biskupije, sv. Vlaho, zaštitnik dubrovačke biskupije i sv. Vincenca, zaštitnica Blata na Korčuli, a na desnoj strani: sv. Stošija, patrona Zadarske nadbiskupije, sv. Jeronim, titular crkve u Vlašićima na Pagu, i sv. Juraj zaštitnik Imotske krajine. Četiri prozora na poprečnim zidovima, kojima se zatvara taj dio crkvene lađe prikazuju slijeva nadesno: Matu Miloradića, preporoditelja gradišćanskih Hrvata, Ivana Antunovića, preporoditelja bačkih Hrvata i na desnoj strani fra Didaka Buntića, spasitelja hercegovačke djece, i biskupa Jurja Dobrilu 23, preporoditelja istarskih Hrvata.

Vrijeme nadogradnje

Još valja promotriti suženi dio crkvene lađe, dimenzija poput onoga u kojem su prozorske slike apostolskih prvaka i četvorice evanđelista. U tom je prostoru zdesna soba za majke s malom djecom, nad njim je kor, koji inače ne služi kao pjevalište. To je u svemu deset prozora: po tri na svakom (lijevom i desnom)uzdužnom zidu i po dva na poprečnim zidovima koji zatvaraju taj dio crkvene lađe. Dva prednja prozora na uzdužnim zidovima u svojim su punim dimenzijama (lijevo je sv. Ivan Krstitelj, desno sv. Nikola, biskup), a ostale betonske ploče stropa, odnosno kora,dijeli na dva nejednaka dijela: jedna trećina je u prizemlju crkve, a druge dvije trećine su na koru. Tih osam manjih vitraja uprizoruju neke motive iz Pjesme stvorova, odnosno iz života sv. Franje Asiškoga. U spomenutoj prostoriji za majke i djecu: Sunce, Mjesec i Zvijezde, Vjetar, Zrak i Oblak te propovijed pticama, na suprotnoj strani:  Zemlja, Voda, Oganj, Franjo i Vuk (opraštanje).“ 24  

Korni prostor uokviruju sadržaju osobito dragi srcima vjernika: Anđeo čuvar, Gospa od Rozarija, Majka Tereza od Calcutte, Maria de Mattias, Lucija – djevica i mučenica; Klara Asiška, Padre Pio, Jakov Zadranin, Ilija Prorok, Katarina Aleksandrijska, Alojzije Stepinac – mučenik, Marija Propetoga Petković, Vendelin Vošnjak, Aleksa Benigar, Ivan Merz, Roko iz Montpelier, Daniel Prorok, Papa Benedikt XVI. Martin biskup, Monika i Augustin, Gaspar del Bufalo, Majka Božja Fatimska, Mihovil Arkanđeo, Terezija od Djeteta Isusa.

Osobito su uspjela i urađena četiri prozora koje možemo dobro vidjeti samo izvana, zbog kornih klupa u pozadini prozora: Bogojavljenje – 'dođite, poklonimo se!'; Čudo u Kani – „Što god vam rekne, učinite!“; Dođi Duše Sveti, obnovi svoju Crkvu i započni kod nas!“; Franjo, obnovi moju Crkvu – OFM 800. Ispod kora se nalazi crkveni mali „dućan“ s nabožnim predmetima. Tu su vidljiva dva jednostavna i upečatljiva sadržaja: Marija Magdalena susreće Uskrsloga; a uz njega Toma apostol dodiruje ranu prsa Kristovih. 

„Iz crkve se ne vide dva prozora“

To su oni koji se, jedan nasuprot drugome, nalaze u prostoru između oltarne slike i oltara. Onaj na lijevoj strani, koji ima pogled na ambon, predstavlja pisca prve hrvatske gramatike Bartula Kašića(1575.-1650.), dok je na desnome prikazan fra Anđeo Zvizdović (1420.-1498.),  daleki prethodnik i začetnik ekumenskoga duha u našim stranama.“ 25

Tu zapravo završava crkveni prostor i nastaje prostor sakristije i svećeničkog stana dok još zgrada centra nije bila sagrađena. Osam tro-dijelnih prozora uokviruje završni dio crkvenog zdanja. U pečenom staklu su prikazani motivi vrlo dragi srcu vjernika: Naviještenje Gospodnje, Isusovo rođenje, Gospa Kandalora; zatim Uznesenje BDM;  Bogorodica, Žalosna Gospa; Marija Pomoćnica kršćana – zaštitnica Australije, Mary MacKillop, Faustina Kowalska; Gabriel arkanđeo, sv. Cecilija, Isusovo krštenje; Isus Dobri Pastir, Isus lomi kruh u Emausu; Isusovo preobraženje; Isusovo umiranje na križu, Uskrsnuće i Uzašašće. Svi su ovi motivi jednostavni i neposredno priopćuju poruku svojim sadržajem.  

„Treba spomenuti još jedan ukras crkve sv. Nikole Tavelića, a to su kipovi svetaca, koji zacijelo nisu postavljeni na najprikladnija mjesta, jer takvih mjesta predviđenih građevinskim projektom jednostavno nije bilo. Mjesta su za njih 'stvorena' naknadno, na traženje vjernika koji su ih htjeli darovati crkvi 'ex voto' (kao zavjetne darove). Kako se crkvena lađa više puta simetrično proširuje, a potom opet suzuje, crkva ima šest kutova koji su se pokazali prikladnima za postavljanje kipova: Presv. Srca Isusova, Marije Bezgrješne, sv. Franje Asiškoga, sv. Antuna Padovanskoga, sv. Ane i sv. Josipa.26

Crkva sv. Nikole Tavelića izgrađena je prije demokratskih promjena u starome kraju, u vrijeme kad je pohod Hrvatskoj i za naše mirne građane označavao, ako ne opasnost, a ono barem niz neočekivanih neugodnosti. Premda savršeno besprijekorni u očima nove, odnosno druge domovine, mnogi Hrvati jednostavno nisu računali na povratak u staru Domovinu. I zato su htjeli imati, uz brojne društvene domove i klubove, također svoju crkvu, najtopliji kutić Domovine. U nju su uložili mnogo novca, dobrovoljnih radnih sati i obilje svoje nikad nepotrošene ljubavi prema Bogu, Kristovoj Crkvi i našim povijesnim korijenima. Treba vjerovati i živo željeti da će novo doba, koje je nastalo međunarodnim priznanjem hrvatske suverenosti, poslije uspostave mira, biti vrijeme velikoga hrvatskog povratka! Ali mora se vjerovati također da će zacijelo biti i onih koji se, zbog određenih razloga, neće moći vratiti. Za njih i njihovu djecu, ali i na ponos Domovine, te će crkva biti trajan dokaz veličine jednoga pokoljenja tzv. Malih hrvatskih ljudi koji su, u vremenu nesklonu i punu protivljenja, svjedočili za svoju Crkvu i svoju Domovinu. 27

Kapelica Gospe Trsatske

Izgradnja kapelice bila je u planu iz sasvim praktičnih razloga. Prvi je razlog pučka pobožnost. Naši su vjernici iz Domovine donijeli običaj paljenja zavjetnih svijeća pred slikom ili kipom svetaca, napose Blažene Gospe. Zbog toga smo u crkvi, upravo s tom svrhom, bili uredili „Kutić Gospe Sinjske“. No to se vrlo brzo pokazalo nepraktičnim, jer su od dima svijeća pocrnjeli ne samo okolni zidovi, nego čak crkveni strop koji je visok skoro deset metara. Drugi je praktičan razlog u vezi s liturgijom: kada bogoslužni propisi određuju ili predviđaju mogućnost procesije, onda se govori o „nekom prikladnom mjestu“, čak o „manjoj crkvi“, gdje obredi počinju i odakle procesija polazi. 28

Kad je došlo vrijeme da se kapelicom kompletira sakralni prostor našega centra, u Domovini su bile priprave za proslavu sedamstoljetnoga jubileja svetišta Gospe Trsatske (1291.-1991.) pa je nekako najprirodnije bilo da kapelica bude posvećena Gospi Trsatskoj 29. Kapelica je izgrađena 1991.godine, kako kaže natpis na pročelju „DOM KRALJICE MIRA 1291.-1991.“

U izgradnju kapelice uključili su se svojim velikodušnim darovima svi naši vjernici. Glavnu su sliku darovali štovatelji Gospe Trsatske s otoka Krkam a vitraje Gospe Olovske 30 i Gospe od Škrpjela 31 zavjetni su dar obitelji Nedjeljka i Anice Dedović s poluotoka Pelješca.

Nasuprot ulaznim vratima je velika slika, zapravo triptih, kojega središnji dio postavlja Gospu Trsatsku; na lijevom dijeli triptiha prikazana je „Majka Kraljevstva“, kraljica Jelena 32, sa svetištem Gospe od Otoka u rukama, a lijevo je kralj Zvonimir, koji u rukama drži sabat s likom Bogorodice, poznat kao Pralik Gospe od Velikoga hrvatskog zavjeta 33. I triptih je izveden u tehnici vitraja, ali on ne služi kao prozor, nego je neprestano osvijetljen električnim svijetlom.

Zidovi su kapelice obloženi sivim mramorom, a strop cedrovinom. Prednji zid kapelice – onaj na kojem je triptih – tekstovno je i likovno obogaćen. Na lijevoj su strani u mramor uklesani i smeđe obojeni poznati stihovi iz velebne pjesme Vladimira Nazora „Vjesnik“ („Zdravo, ti puna radosti…) 34. Desno je uklesana slika koja predstavlja jedrenjake u (riječkoj) luci i Trsat kao „grad na gori“, kojim dominira upravo Gospino svetište. Ponad tih jedrenjaka i grad na gori, iznad triptiha i Nazorovih stihova, širinom cijeloga prednjeg zida uklesano je i zlatom obojeno zvjezdano nebo; blistaju pred nama zvijezde koje se, uz silni vatromet, istom odvajaju jedne od drugih, zvijezde repatice, vidimo i Helijev komet i mnoštvo sitnih zvijezda s noćnog neba. Dva vitraja kapelice na dva pokrajina prozora prikazuju dva posebno draga hrvatska marijanska svetišta: onaj slijeva Gospu Olovsku i njezino svetište, a onaj zdesna Gospu od Škrpjela s crkvicom bokokotorskim zaljevom.

Na sredini kapelice je oltar od bijela mramora. Menza počiva na polovici heksagonalnoga stupa: na tri njegove prednje plohe uklesana su tri motiva iz Međugorja. Na stražnjem zidu kapelice, upravo iznad ulaznih vratiju, uklesan je u mramor spomen-tekst koji izražava sadašnju (vrijeme Domovinskog rata) prijelomni trenutak naše povijesti: tjeskobu Domovine izložene barbarskom ratu i nepokolebljivo pouzdanje u našu Gospu, „pobjednicu u svim bojevima Gospodnjim“. 35

Tekst spomen-ploče u Kapelici Gospe Trsatske:

U ime Božje. Amen.

U vrijem slavlja sedam-stoljetnog jubileja prijenosa nazaretske kućice na Frankopanski Trsat, godine od rođenja Isusa Krista Kralja mirotvorca 1991. – kad su posljednji barbari, predvođeni sotonom, ocem laži i ubojicom ljudi od početka, namjerili uništiti zemlju i narod Hrvata, što milošću Božjom do danas ostade vjeran savezu mirotvorstva sklopljena u davnini s papom Agatonom – vjernička zajednica sv. Nikole Tavelića u Sydneyu, živi ogranak domovinskim ratom ugrožena Hrvatstva, koje,suočeno s nehajem političara i nemoću diplomacije, jedinstvenije nego ikad ispovijeda vjeru u Boga spasitelja i zagovor njegove i naše majke, podiže u čast Kraljici mira i viteškim braniteljima Hrvatske ovo zdanje, zavjetni spomen naših tjeskoba, zalog sigurne nade i trajne zahvalnosti što će ona, najvjernija odvjetnica Hrvatske, štovana upravo u Trsatskoj duhovnosti kao Sveta Mati domovine, Sveta Mati slobode i utvrda mira, satrti glavu zmaju paklenome i našoj domovini, Bogu uvijek vjernoj Hrvatskoj, podariti slobodu i mir u istini, pravdi i ljubavi.

 S jedne i druge strane ulaza u kapelicu nalazi se vrlo svrhovito uređen prostor sa svijećama i svijećnjacima, gdje se pale i odlažu zavjetne svijeće. Lijevo i desno od kapelice nalazi se po jedan lampion. Oni se u suton svakog dana pale i svijetle poput čuvara pridružujući svoje svijetlo „vječnom svjetlu“, koje stalno iznutra obasjava Gospinu sliku. Kroz cijelu godinu lampione okružuje grmlje biranoga cvijeća, koje s posebnom pobožnošću uzgaja „čuvarica kapelice“, vjernica Ana Repinec.36